Krenuo sam s problemom koji zvuči banalno: knjige su bile posvuda, a ništa se nije moglo brzo pronaći. Cilj mi nije bio savršena estetika, nego sustav koji funkcionira u svakodnevici. Odmah sam odlučio mjeriti uspjeh po tome koliko mi treba da nađem knjigu i vratim je na mjesto.
Prvi potez bio je kratki popis potreba ukućana: što se najčešće čita, što se posuđuje i gdje se stvarno čita. Zabilježio sam i posebne kategorije poput dječjih slikovnica, stručnih priručnika i knjiga koje su stalno “u rotaciji”. To mi je pomoglo da raspored ne bude teorijski, nego prilagođen navikama.
Zatim sam napravio inventuru u tri kutije: zadržati, preseliti u drugu sobu, i “odluka kasnije”. U praksi je treća kutija bila najopasnija, pa sam si dao pravilo da se mora isprazniti u roku od tjedan dana. Dok sam prolazio naslove, odmah sam odvajao duplikate i izdanja koja ne planiram više koristiti.
Nakon toga sam izmjerio police i unaprijed odredio zone: brzo dostupno, referentno i arhiva. Brzo dostupno su bile knjige koje čitam ili često posuđujem, na razini očiju. Arhivu sam svjesno stavio više i niže, kako ne bih stalno “prekopavao” rijetko korištene naslove.
Sustav slaganja odabrao sam prema ponašanju, ne prema pravilima knjižnice: primarno po žanru i namjeni, a unutar toga abecedno po autoru. Kod stručne literature bolje mi je radilo grupiranje po temi (npr. pisanje, povijest, dizajn) nego strogo abecedno. Svaku zonu sam označio diskretnim naljepnicama s unutarnje strane police, da ostane uredno.
Za kratke priče za večer napravio sam malu policu pri ruci, uz fotelju i lampu, i tu držim tanje knjige i zbirke. Time sam smanjio “lutanje” po sobi prije spavanja i češće uzmem knjigu umjesto ekrana. U istoj zoni ostavio sam prostor za jednu knjigu koja je trenutno u čitanju.
Kad stignu nova izdanja, ne ubacujem ih odmah gdje mislim da pripadaju, nego imaju privremenu karantenu na jednoj polici. Tamo ostanu dok ne pročitam recenzije novih izdanja ili dok ne odlučim hoću li ih zadržati, vratiti ili darovati. Time sam spriječio da mi se sustav raspadne svaki put kad dođe nekoliko novih naslova.
Za bilješke sam uveo dvije razine: papiriće u knjizi samo dok čitam, a nakon toga sažetak prebacujem u bilježnicu ili aplikaciju. Držim jednostavan obrazac: citat, zašto mi je važan i gdje ga mogu primijeniti. Savjeti za vođenje bilješki su mi se pokazali korisnima tek kad sam skratio proces na pet minuta po knjizi.
U dijelu za djecu i mlade čitatelje primijenio sam pravilo vidljivih korica i nižih polica. Top knjige za djecu držim naprijed, a one koje su “za kasnije” idu straga ili gore, da ne guše izbor. Tako djeca sama vraćaju knjige i lakše biraju bez previše pitanja.
Za svjetske bestselere i serijale koristim jedno pravilo: sve knjige iz istog serijala idu zajedno, čak i ako žanrovski odskaču. Kad biram sljedeću knjigu, prvo pogledam što imam nedovršeno u serijalima, pa tek onda posežem za potpuno novim temama. To smanjuje gomilanje započetih, a nedovršenih priča.